a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 #

letra de najveća greška - skunk (jantar & kolak47)

[verse 1: jantar]
kiša ubija, nema žive duše osim mene
već sam mokar do kosti, al svejedno idem pješke
bježim od života, makar u ovo prokleto vrijeme
možda se smiluje netko i kišom ispere grijehe
varam sam sebe, ko me jebe, jer sve sam sam kriv
i samo zato moram se nositi sinko sam s tim
sa svim teretom jebeno teško gazim
pazi ove kapi koje mi brišu suze na faci
gnječim ruže u šaci koje je ponovo odbila
jer ja sam stari onaj dok sutra je novi dan
bolji plan je spremila jer ovaj zvao se robija
tako ponovo sam sjebo sve ono kaj volim ja
emotivno mrtav toliko godina skupa
dok sada plovim sam i molim čak da vrati se ljubav
al nema smisla, evo priznam, davno je pukla
zagrljaj za publiku, al iznutra je sva trula
truba vraća me na cestu, stanem u prokletu mlaku
koji kurac se mičem, pa propustim smrt za dlaku
dajem dušu vragu, pustim suzu zadnju ako treba
da otiđem brzo, isto ko onda naša beba
komad neba je pao i potonuo u bezdan
nebo sjeva dok ja pitam se kome sam kriv, ne znam
lupim rasvjetu šakom, u trenu ugase se svjetla
mrak proguta me, nestane kiša, nestane cesta
prestane vjetar, ne znam ni gdje sam, nadam se samo
da sam napokon mrtav, da napuštam svijet za stalno
i ostavim sve iza, lagano se stopim s mrakom
smrtnu želju shvaćam, ali gdje je sad nestala stvarnost
u jednom trenu šećem ulicom uz kišni ritam
a u drugom nema me, feeling ko da levitiram
izvantjelesno stanje, vode me nebeska krila
i svo je vrijeme prošlo, tek sada prvi put sam miran
komuniciram sa nepoznatim, odjednom shvatim
nije toliko strano, koliko ne želim znati
atomi nestaju, ceste ispare i sve te stvari
duh sad grana se, um pretvara se u šum ustvari
rezonantan zvuk je sve, i jedino za ovaj svijet
ne bojim se, jer uzorci zvuče mi poput molitve
univerzalan jezik duša pušta da plovim jer
trebam upoznat sebe, nešto više od sirovine
put vodi me kroz hodnike vlastitog sebe
prošlost boli me, al stvoritelj valjda misli na mene
jer ne gorim, gdje vječnost je tren, a bol je vrijeme
koje postepeno jede me dok ne ostanu sjene
nisam svjestan da sam toliko sad blizu njemu
pa osjetim zvuk i čujem dodir koji sliči svjetlu
fuzija duše i samoga boga u jednom trenu
postanem zvjezdano pismo na beskrajnom nama nebu
ne osjećam tremu, jer ovo svjetlo je sveto
i to je on ispred, makar nije muško ni žensko
sonična aureola gradi glazbeno djelo
glazbeno tijelo, da se prilagodi meni direktno
jednoj primitivnoj duši koja zna samo za bol
u paktu s vragom za zlo, dajem tamu mraku za noć
kradem snagu svima, iscrpim sve i tražim još
u isto vrijeme patim ali pomoć ne tražim uz to
odabrao je samo dno, znači mene
lutalicu bez života, bez žene i male bebe
koje uzeo je prije prije vremena zbog moje želje
za mrakom, za vene tako bi otišla sa devet
radi 2 tablete koje su ležale uz krevet
dijete ko dijete, anđeo je nestao za mjesec
prestao disat, od kada sam rođen sve ja sjebem
zato dobio sam šansu da sada sve preokrenem
sve probleme izbrišem, krenem od ničeg ispočetka
ali prije svega treba se pred bogom ispovijedat
izmučena duša ispod neba, di svi smo jedan
nisko gledam jer nismo djeca tog istog „njega“
isto ko i vjetar, svestran, izbor šteka, ne znam
jesam li dijete svjetla ili sam mračna neman
hladna sjena, vičem “molim te”, molitve u beskraj
štancam bogu da ispuni se barem ta jedna želja
da ispravim sve, stvarno to bilo bi predivno
i jednu će ispunit, ne želju, već moju sebičnost
brzo shvatim, jebeš to, ne želim patiti
niti mijenjati ništa, sve će se na staro vratiti
prije il kasnije, nema smisla si lagati
znaš ti kakav si iznutra, a ja sam jebeno takav tip
uništenje, mržnja, bijes, zlo i beznađe
razmišljam da zaželim jedno i zatim nestanem
odlučim brzo, klesare sudbine čeka vječan red
beskonačan rad za moj konačni testament
gledam svijet, razmišljat prestanem, osjećam
ljudi trebaju pomoć i ovo ne može bit greška
želja je jasna i s tim se mijenja svima sudbina
uz dvije jasne riječi koje glase “mir ljudima”
ne vraćam se al volio bi vidjeti taj drugi dan
bez rata, boli i mržnje jedni prema drugima
“ispunjeno”, iz njegovog glasa zrači sarkazam
slušam zbunjeno jer još će me uz to vratiti nazad
glupo, u čemu je stvar sad, valjda ja sam
glup izbor, i nisam ja spašen, već to je kazna
mir je farsa, to shvatim kad se nađem na pločniku
moja greška je prevelika za one od prošli put
mir nije naša sudbina već samo loši “move”
jednog čovjeka koji ne može čuti božji zvuk
ratovi nestanu, samo muk puni prostore
ljudi gube emocije baš ko figure voštane
sve postane isto, vidim da ljudima dosta je
oni umiru, ne fizički već od dosade

- skunk jantar kolak47

letras aleatórias

MAIS ACESSADOS